Nedavno sam bukvalno spasio život jednom klincu. Sklonio sam ga s puta, da sam 1 sekundu zakasnio, udario bi ga kamion. Pošto sam se bacio da bih ga sklonio, slomio sam nekako ruku, ali nisam obraćao pažnju dok se nisam uverio da je mali dobro.
Plakajući me je zagrlio. Dok me je drhtajući čvrsto držao, podsetio me je na poslednji zagrljaj s mojim mlađim bratom kojeg sam izgubio pre 2 godine. Da ne tupim, otpratio sam ga do stana i ispričao njegovim roditeljima šta se desilo. Ne znam koga su više izgrlili, njega ili mene. Naravno, zatražio sam da ovo ostane među nama pošto sam srednjoškolac i ne želim da se bakćem tim glupostima.
Par dana posle tog događaja, pozvali su me na večeru, na koju sam rado otišao. Tu smo se malo bolje svi upoznali, a klinac je 5h proveo pribijen uz mene. Nekako mi je prijalo to. Mesec dana posle toga smo i dalje u kontaktu, zovu me da im čuvam klinca, par dana mesečno. Hvala im.
Nema komentara:
Objavi komentar